Kad ti netko pokaže put stazama koje nisi primijetio
u svom hodu i traganju za nedokučivim misterijima
zemaljskih daljina, zahvalno uzdahneš,
tražeći zvijezde na nebesima,
a one se u ljudima skrivaju vrlo vješto,
ne svjetleći prejakom snagom
kako bi pokazale ljepotu jednostavnosti
i veličinu u onima koji ne ističu svoje vrline
previše iznad ostalih bića ovoga svijeta…
Upoznah mnoge, ali rijetki dotaknuše moje korake,
rijetki se prošetaše istim stazama kojima kročim
u svojim lutanjima i čežnjama za boljim čovjekom.
Na tim stazama prođoh pored tisuća različitih,
i upoznah nekoliko posebnih, jednostavnih ljudi.
Jedna od takvih bila si ti, nepoznata žena
s kojom podijelih svijet, ali ne onaj svijet ljubavi,
što inače muškarac sa ženom dijeli,
nego krajolike dalekih prostranstava,
maštovite nebeske letove,
onaj pogled što nosi nepoznatim daljinama,
taj pjesnički zanos što kuca u anđeoskim krilima,
prelijepih leptira ovih cvjetnih polja po kojima neprestano putujemo…
Hvala ti, što svijetliš kao svjetionik, pokazujući mi put,
i onda kada sunce ne grije ova beskrajna polja duše,
no valjda Bog zna, da njegovi anđeli nikada neće zakazati,
pa šalje kišu, da isti ti anđeli pokažu svoju snagu.
Tek sad vidjeh, da svatko od nas ima svoju povjerenu misiju…
Tvoja je da budeš svjetlost i snaga običnog slabog čovjeka,
i vjeruj, vrlo vješto, obavljaš svoju životnu zadaću…
Autor: Antonio Gavran
