Pričaju danas, da su samo oni koji su se rodili tu, mogli najiskrenije i sa strašću voliti taj spoj kamena i plodnih njiva. Rijetko se kad nešto mijenjalo. Osim onog što smo učili u školi, nisam mnogo znala o svijetu van naše široke avlije. Kad je djed umro, premjestili su me u sobu sa babom, valjda da ne bude sama. Ja sam naprosto uživala jer sam već tada na neki način postala nezavisna. U babinoj sobi u staroj kući sam imala i mašinu za šivanje, pa bih tako noćima (naravno kad me baba pusti) skrajala haljine i šešire za moju lutku koju sam vjerujem nasljedila od nekog. S’vremenom sam postala i babina mezimica… bar su tako drugi govorili… Vodila bi me na ‘prela’ gdje bih uvijek naučila nešto novo o tom davnom vremenu kad je i ona bila mlada…
Jedino mi nikad nije bilo jasno kako je neko ko je sad već toliko star mogao uopšte i biti mlad…? A babine priče su bile velike i važne…od toga da je bila jedina kćer u ćaće i matere i da su je zato tretirali na poseban način do toga da je nastupala u svojim narodnjim nošnjama kad god je za to bila prilika…. A kako je stasala u djevojku, znala je da će se udati za djeda… ‘Ljubovali’ su sedam dugih godina, iako je djed veliki dio istih proveo u partizanima… Kad se napokon vratio, krenuli su bijelim putem punim još bijeljeg škalja, ka budućnosti u kojoj sam se poslije mnogo godina pojavila i ja! …Sjećam se dana kad je djed sklopio oci… u svojoj rodnoj kući u avliji po kojoj sam trčkarala u konstantnoj potrazi za novim zamišljenim svijetovima dovoljnim mom dječijem umu… I stvarno, naša avlija mi nikad nije postala premala…
A taj škalj na bijelom putu….taj sitni kamen Ravnih Kotara… bi ljeti bivao sve vrući a plodna zemlja bi odavala šarenilom raznih božijih darova koje su stvarali ljudi… uglavnom umorni od rada i sunca a nekako isto sretni… I kao da su stalno bili nestrpljivi… željno su čekali na bar još neki momenat na tlu koji su zaista ljubili sa strašću teško razumljivom… Nije se mnogo toga mjenjalo… a niko nije želio nikud…
…Ostale su nam uspomene na generacije predaka koje ostaše počivati u toj nekad bogatoj žitnici Dalmacije i uspomene na jedno najljepše nebo… I još sa sigurnošću znam da je zauvijek ostala neizmjerna ljubav prema tom spoju kamena i plodnih njiva… Trazili su ga svijetom posljednih decenija… A ispostavilo se da postoji samo tamo gdje je srce…

Autorka: Snežana Novaković