Naličje i lice

Zbirka od pet pripovedaka u kojoj Kami opisuje odrastanje u u siromašnoj alžirskoj četvrti Belcourt.

Odlomak:

Ironija

Prije dvije godine upoznao sam jednu staricu. Bila je bolesna i čvrsto je vjerovala da će umrijeti. Cijela desna strana bila joj je oduzeta. Imala je samo polovicu sebe na ovom svijetu kad joj je druga već postala nepoznata. Donedavno sitna, živahna i brbljiva starica, sad je bila svedena na tišinu i nepokretnost. Sama po cijele duge dane, nepismena, neosjetljiva, čitav je život posvetila Bogu. Vjerovala je u njega. A dokaz je taj što je imala krunicu, olovnu figuricu Krista i gipsanog svetog Josi-pa koji nosi Dijete. Sumnjala je u neizlječivost svoje bo-lesti, ali je to ponavljala da bi se drugi zanimali za nju, predajući se, uostalom, Bogu kojeg nije znala voljeti.

Toga dana netko se zanimao za nju. Bio je to jedan mladić. (Vjerovao je da u tome ima neke istine, a osim toga znao je da će ta žena umrijeti, ne zamarajući se tim proturječjem.) Pokazao je pravo zanimanje za jad te starice. A to je ona zaista osjetila. I to je zanimanje bilo neočekivana sreća za bolesnicu. Govorila mu je žustro o svojim bolima: bila je na izmaku, a ionako treba prepustiti mjesto mladima. Dosađuje li se? To je bi-lo očito. Nitko s njom nije razgovarao. Bila je u svom kutku, kao kakav pas. Bolje da se to okonča. Jer više je voljela umrijeti nego biti nekome na teret.