Kofer moga oca

Zavrsio sam svoj prvi roman, Dzevdet-beg i njegovi sinovi, ruke su mi se tresle dok sam prekucani rukopis jos neobjavljenog romana pruzao ocu da ga on procita i kaze svoje misljenje. To mi nije bilo lako, jer sam vjerovao u njegov ukus i intelekt: bilo mi je veoma vazno njegovo misljenje jer se on, za razliku od moje majke, nije protivio mojoj zelji da postanem pisac. U to vrijeme otac je bio odsutan i nije bio s nama. Nestrpljivo sam cekao njegov povratak. Kada je dve nedjelje kasnije stigao, potrcao sam da mu otvorim vrata. Otac nista nije rekao vec me je iznenada tako zagrlio da je bilo jasno da mu se knjiga veoma dopala. Na tren smo zaronili u onu vrstu cudnovate tisine koja cesto prati trenutke snaznih emocija. Potom, kada smo se umirili i poceli da razgovaramo, otac je pribjegao pretjerano visokoparnom jeziku da bi istakao svoje povjerenje u mene ili u moj prvi roman: rekao mi je da cu jednoga dana dobiti nagradu koju toliko srecan sada ovde primam.br / (Orhan Pamuk, Kofer moga oca)