„Ova čuka bi trebala biti kota 806.“, pokazavši rukom ka šiljatom, golom uzvišenju ispred njih, reče vojnik u maskirnoj uniformi, preko koje se sjajio nov oficirski opasač sa sjajnom kopčom. Zabacio je pušku na leđa kako bi oslobodio ruku kojom je iz kožne torbice izvukao premotanu vojnu kartu na kojoj bješe, crvenom, debelom linijom, ucrtan… Opširnije…
Zastao je u hladu čudno oblikovane zgrade u Širokoj ulici, zajapuren i zadihan. Ispod dugih uvojaka sjajne, crne kose, znojem orošeno čelo. Na blijedim obrazima blago rumene fleke. Otvorenih usta disao je ubrzano njišući se cijelim tijelom. Stao da odmori, razgleda, prepozna već viđeno. Mladić, tek prerastao dječaka, ljepuškast, dugokos, sitne građe, nesrazmjerno visok za… Opširnije…
Za noć jednu, maštanja i snova, izrastoh od djeteta do velikog đaka, što se kraj tebe s poplavom ćutanja k’o umoran vitez borio, pa ćutke, zbunjenim pogledom stidljivog dječaka, najveću tajnu o ljubavi tebi izgovorio… „Volim te!“ rekoh, gotovo viknuh. Zaječa pusta ulica, začuđene dječačkom vikom zaćutaše brbljive ptice, a dûga ljubavi slapom se na… Opširnije…
Ti snu na moje oči ne daš, dok ih čudnim zelenilom gledaš… Lebdiš i ćutiš! Znam – suzu tražiš. I tako – iz noći u noć… I ti to smiješ, i meni to treba, prelijep je meni svaki onaj sat kada si sa mnom i kada me gledaš, jer znam da jesi – neviđeni brat…… Opširnije…
Lutaš putevima praiskonskim tražeći pogubljena zrna mudrosti. Zidaš ih u prolaznost svoje mladosti, u staklen spomenik ljudske ludosti, pa ponekad svratiš – po malo moje duše… Lutaš prostranstvima vasionskim tražeći izgubljene dokaze postojanja. Nosiš ih u predsoblje vlastite starosti gdje počinje istina našeg nestajanja, pa ponekad svratiš – po djelić moga srca… Lutaš beskrajima duginog… Opširnije…
U nekom, sasvim običnom, malom gradu, rastao je sasvim običan, mali dječak. Živio u staroj, trošnoj zgradi, pored samog Gradskog muzeja, izgrađenog mnogo prije njegovog rođenja, postavljenog na uglu dvije glavne ulice ovog malenog grada, odudarajući svojim stilom i izgledom od svega ostalog što se moglo vidjeti iz njegove, dječačke sobe. Šarena, treperava slika krovova,… Opširnije…
Malena! Kako bi dobro bilo da kosti, moje, staračke, umiju i mogu da ti se poklone, da te poljube i cjelivaju – jer sveta jesi; i da te dukatom darivaju – jer mlada jesi. I prelijepa… K’o voda izvorska. Kako bi dobro bilo da te se napijem, da me ohladiš, da me podmladiš. Malena! Svježina… Opširnije…
Ti – sa očima boje sjećanja i licem boje mraza, kosom boje vjetra, što govoriš glasom nijemog sna i hodiš stazom mojih stajanja… Ti – što vaskrsavaš odavno umrlu radost, kad dotakla je dna na putevima mojih suludih kajanja… Ti – sa glasom kao tišina nakon oluje, sa licem što svenu na prvom jesenjem mrazu,… Opširnije…
Kada mi polome ruke, ostaće mi, tebi nevidljiva, krila da njima sustignem izgubljene vidike, u kojim bila nisi, niti o njima snila. Kada mi uzmu dušu, ostaće mi, tebi nepoznate, boli da njima omeđim oteto prostranstvo slobode, u kojem letjela nisi, ni znala zašto se neko voli. Kada mi izvade oči, ostaće mi, tebi nepojmljiva,… Opširnije…
Po ocvalom pejzažu k’o tuga razliven mrak, na horizontu života treperi nerazumjiv lik… Iz nesna svjetlost niče, to novog je dana znak s usana šapat teče – molitva – k’o bolan krik. A jutrom – dajem Ti šapatom rečenu riječ, darujem suzu, začetu u besanoj noći, od modrog neba okom kradenu mjesečevu mliječ, pa usnama… Opširnije…
