Antologija

Iz Uvoda:

Pripravljajući ovu ’’Antologiju’’ iznova sam pročitao sve dostupne Maruliće tekstove (neke im retke i pasuse po prvi put), ali s jednom posebnom nakanom. Tražio sam u njima potvrde i sastojke literarnosti i auktorove estetičnosti na što sam nailazio u većoj mjeri i negoli sam znao i predmnijevao. Takvu građu pokušao sam usustaviti u ponuđenoj knjizi, u koju sam uvrštavao cjeline ili ulomke prema rečenom mjerilu. Izbor se, naglasujem, ravnao samo prema književnim tekstovima, a to znači da nisu dolazili u obzir drugi ili drugačiji Marulićevi spisi i sastavi, što, po mojem sudu, spadaju, današnjim nazivljem kazano, u stručna, znanstvena, publicistička djela. Jasno je da sastavljač svake antologije, pa i ove, zajamčeno i neizbježno, ima pravo na svoj pristup pri odabiru, te da ne može, makar se trsio, zatomiti osobni stav. U ovom slučaju zadaća je bila i podosta teža zbog raznovrsnosti, raspršenosti i žanrovske višeslojnosti Marulićeva opusa, zbog njegove trojezičnosti i troliterarnosti, a da ne govorimo o književnoj poziciji, pripadnosti XV. i XVI. stoljeću, suprožimanju kasnoga srednjovjekovlja, humanizma i renesanse u tečaju Marulićeva pisanja i oblikovanja tekstova. Koliko čimbenik estetskoga može biti prosudbeno relativan, ovisan o zauzetom motrištu sastavljača, čimbenik literarnosti manje je podložan upitnosti, jer se temelji na uviđaju u književno-povijesna iskustva europske i hrvatske tradicije. Komparatistička projekcija činila mi se zbog toga dobrodošlom i poticajnom. Naravno, poezija je zbog jače literarne obilježenosti dobila veći prostor. Mislim, ili se barem nadam, da Antologija potvrđuje svoju početnu hipotezu i radnu tezu, sažetu u naslovu Uvoda: Marko Marulić, "otac hrvatske književnosti" i europski humanist. To nije retorička krilatica ni sentimentalno tepanje, budući da zbroj ovih tekstova ukazuje na začetničku, utemeljiteljsku funkciju Marulićevih hrvatskih tvorevina u nacionalnoj književnoj kulturi, toj kulturi pridonose i njegovi razni prinosi na latinskom jeziku; istodobno on je dionik i sudionik europskih humanističkih gibanja, žanrovski klasik duhovne literature, znameniti epičar (po Davidijadi, što se već isticalo), epigramatičar (što je bjelodano nakon otkrića "Glasgowskog rukopisa"), te epistolograf, prevoditelj Dantea i Petrarke na latinski. Razvrstavajući građu pri ustroju Antologije, odlučio sam se usmjeriti prema zamisli o Maruliću kao živom klasiku, pjesniku u prvom redu. Težio sam deblokirati ga od predrasuda o njegovoj monotematičnosti i opsesivnoj tendencioznosti, pa sam odvajao one sastojke njegove literature, koji zrače Marulićev individualitet, auktorski pečat i temperament, odražaj vremena i zavičajnosti. Jest da je bio poeta doctus (prema zahtjevima vremena) i poeta christianus (prema osobnoj uvjerenosti i izboru), ali je bio i lusor (opušteni pjesnik), rimatore, začinjavac. Poput Petrarke, nalazio je načina da se prepusti časovitim nadahnućima, lirskim motivima i vlastitim unutarnjim zanosima ili traumama. Konstanta njegova lirizma činila mi se vrijednom posebne pozornosti. Da bi njegova književna riječ lakše komunicirala s današnjim namrgođenim čitateljem, sa stajališta suvremene recepcije, birao sam, njemu prilagodljivije ulomke, tako ih i klasificirao, dajući im počesto i vlastite naslove. Pojavi li se prigovor da je to "modernizacija" Marulićeve literature, odgovor je: svi su tekstovi neokrnjeno auktorovi, antologičar ih je rasporedio po svojem nahođenju. U dionici proze išao sam za očitovanjima njegove narativne vještine, esejističke meditativnosti i primjerene stilotvorbe. Antologija svjedoči da je Marko Marulić pisac širokih raspona i mogućnosti, svestran i potpun auktor, što je i bio ideal humanističko-renesansnog vremena, ali i pisac trajne književne privlačnosti i neprolaznih poruka. Jednom riječju: klasik, i to što se tiče književnosti Hrvata, prvi.