Fotografija
Iz recenzije :
’’Pero Kvesić bio je influencer dok ta riječ još nije bila skovana. Prvi je uspio omladinske novine, do tada nepodnošljivi komitetski davež, pretvoriti u zabavni i tiražni medij. Bio je neka vrsta babice glasovitoj strip-grupi "Novi kvadrat", čijim je autorima prvi otvorio vrata, utemeljio je "Quorum", naš najutjecajniji književni časopis u zadnjem kvartalu dvadesetog stoljeća, pokrenuo kultni zagrebački klub "Jabuka", osmislio "Male leteće medvjediće", nakon "Profesora Baltazara" najdugovječniju hrvatsku animiranu franšizu... Mogao bih vas ovako još dugo gnjaviti potankostima iz Kvesićeve radne biografije, ali vjerujem da je i ovo dovoljno kao potkrepa tezi kako se radi o autorskom multipraktiku koji je značajno mijenjao naš kulturni pejzaž.
Dok su se drugi mučili pokušavajući održati korak s novim modama, on je oduvijek diktirao ritam promjena, pa se ne treba čuditi što je 2005. postao i književni bloger. Tako to, izgleda, biva s gospodom u muževnim godinama. Kolega s kojim dijelim ovu stranicu "Slobodne Dalmacije" najrelevantniji je hrvatski kritičar popularne glazbe i zadugo će to ostati, jer mladim aspirantima fali štošta da bi ga svrgnuli s trona, među ostalim, radoznalosti i otvorenosti prema novim trendovima. Pero Kvesić čak je i od njega stariji (rođen je 1950.), ali dijeli sličan usud, jer njegov "Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu" naprosto nudi najbolju književnost u domaćoj blogosferi. Manji dio iz te prebogate građe (Kvesić je zaklonjen pseudonimom Babl do sada objavio više od dvije tisuće postova) konačno je sabran između korica knjige i logično se nameće pitanje kako tekstovi koji su časovito pisani i nuđeni na ogled u realnome vremenu (privukavši četrnaest tisuća komentara!) izdržavaju test humanog preseljenja u analogni svijet omeđen kartonskim koricama? Sjajno, ako je itko uopće sumnjao.
Kvesićevi postovi-priče žanrovski su heterogeni, nađe se tamo koječega: anegdota, tuđih i vlastitih, zapisa koji sliče dnevničkim pabircima, komentara kakvi bi besprijekorno funkcionirali u mainstream dnevnome tisku, eseja, feljtona, skica za dulje književne forme, priča u svim agregatnim stanjima, od zaokruženih storija do rudimentarnih bilješki na rubu aforizma... Sve ih povezuje osebujni piščev temperament i glas. Predstavljajući se kao Babl, Kvesić nije mogao nikoga prevariti. Barem ne one kojima je makar i površno poznat njegov književni rad (sabran ili posijan, kako vam drago, u dvadesetak knjiga).
Kvesić je dugo, desetljećima održavao luč raspusnog humorizma u pretežno smrknutoj hrvatskoj književnosti. Njegov rugalački nerv, a osobito strast prema pisanju o strasti (naravno, tjelesnoj), oduvijek su ga činili dobrodošlom iznimkom na našoj sceni čiji su viđeniji protagonisti rado pozirali s kiselim grimasama kao da ih muči opstipacija. Danas, u vremenu turbokatoličke rekonkviste, takva nam je književnost upravo nasušno potrebna. Pero Kvesić će vam zajamčeno – unatoč svim južinama i sumornim televizijskim vijestima - vratiti osmijeh na lice. Dok se budete pretvarali u smajliće, shvatit ćete kako mu ne dugujete samo dobro raspoloženje, nego i poneku – zapravo pomnogu – dragocjenu spoznaju o vremenu i prostoru u kojemu živite. Jer, iza maske klauna koja Kvesiću krasno pristaje, stoji čovjek koji samo hini da je zabavljač, a zapravo je puno više: naprosto rasni pisac.’’
Ivica Ivanišević
’’Pero Kvesić bio je influencer dok ta riječ još nije bila skovana. Prvi je uspio omladinske novine, do tada nepodnošljivi komitetski davež, pretvoriti u zabavni i tiražni medij. Bio je neka vrsta babice glasovitoj strip-grupi "Novi kvadrat", čijim je autorima prvi otvorio vrata, utemeljio je "Quorum", naš najutjecajniji književni časopis u zadnjem kvartalu dvadesetog stoljeća, pokrenuo kultni zagrebački klub "Jabuka", osmislio "Male leteće medvjediće", nakon "Profesora Baltazara" najdugovječniju hrvatsku animiranu franšizu... Mogao bih vas ovako još dugo gnjaviti potankostima iz Kvesićeve radne biografije, ali vjerujem da je i ovo dovoljno kao potkrepa tezi kako se radi o autorskom multipraktiku koji je značajno mijenjao naš kulturni pejzaž.
Dok su se drugi mučili pokušavajući održati korak s novim modama, on je oduvijek diktirao ritam promjena, pa se ne treba čuditi što je 2005. postao i književni bloger. Tako to, izgleda, biva s gospodom u muževnim godinama. Kolega s kojim dijelim ovu stranicu "Slobodne Dalmacije" najrelevantniji je hrvatski kritičar popularne glazbe i zadugo će to ostati, jer mladim aspirantima fali štošta da bi ga svrgnuli s trona, među ostalim, radoznalosti i otvorenosti prema novim trendovima. Pero Kvesić čak je i od njega stariji (rođen je 1950.), ali dijeli sličan usud, jer njegov "Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu" naprosto nudi najbolju književnost u domaćoj blogosferi. Manji dio iz te prebogate građe (Kvesić je zaklonjen pseudonimom Babl do sada objavio više od dvije tisuće postova) konačno je sabran između korica knjige i logično se nameće pitanje kako tekstovi koji su časovito pisani i nuđeni na ogled u realnome vremenu (privukavši četrnaest tisuća komentara!) izdržavaju test humanog preseljenja u analogni svijet omeđen kartonskim koricama? Sjajno, ako je itko uopće sumnjao.
Kvesićevi postovi-priče žanrovski su heterogeni, nađe se tamo koječega: anegdota, tuđih i vlastitih, zapisa koji sliče dnevničkim pabircima, komentara kakvi bi besprijekorno funkcionirali u mainstream dnevnome tisku, eseja, feljtona, skica za dulje književne forme, priča u svim agregatnim stanjima, od zaokruženih storija do rudimentarnih bilješki na rubu aforizma... Sve ih povezuje osebujni piščev temperament i glas. Predstavljajući se kao Babl, Kvesić nije mogao nikoga prevariti. Barem ne one kojima je makar i površno poznat njegov književni rad (sabran ili posijan, kako vam drago, u dvadesetak knjiga).
Kvesić je dugo, desetljećima održavao luč raspusnog humorizma u pretežno smrknutoj hrvatskoj književnosti. Njegov rugalački nerv, a osobito strast prema pisanju o strasti (naravno, tjelesnoj), oduvijek su ga činili dobrodošlom iznimkom na našoj sceni čiji su viđeniji protagonisti rado pozirali s kiselim grimasama kao da ih muči opstipacija. Danas, u vremenu turbokatoličke rekonkviste, takva nam je književnost upravo nasušno potrebna. Pero Kvesić će vam zajamčeno – unatoč svim južinama i sumornim televizijskim vijestima - vratiti osmijeh na lice. Dok se budete pretvarali u smajliće, shvatit ćete kako mu ne dugujete samo dobro raspoloženje, nego i poneku – zapravo pomnogu – dragocjenu spoznaju o vremenu i prostoru u kojemu živite. Jer, iza maske klauna koja Kvesiću krasno pristaje, stoji čovjek koji samo hini da je zabavljač, a zapravo je puno više: naprosto rasni pisac.’’
Ivica Ivanišević
Publisher
ISBN
9789532669367
- Prijavi se ili registruj da pošalješ komentar
Comments