Ideja univerziteta

Čovjek kao znanstveno robovanje! Znanstveno robovanje, gledano iz današnjice, spoj je onog najvišeg i onog najnižeg, najvišeg dostojanstva i najdostojnijeg opstanka, živa nemogućnost u očima danasnika. Upravo u redukciji čovjeka na znanost i redukciji istine na znanstvenu istinu, krije se čisto, apsolutno porobljavanje čovjeka. Znanost, ponajprije, nije ništa puko čovječje. Ona ne stoji nikome i ničemu na raspolaganju. Naše je pitanje da li univerzitet i znanost uopće idu zajedno, ili, strože, kako to stoji s idejom univerziteta i znanošću samom, koja nije istovjetna s "nepreglednim mnoštvom znanosti", nego kao znanstveno-tehničko-kibernetički sklop proizvodi svoj svijet znanstvene istine i znanstvene slobode. Nužnost univerziteta leži u naravi čovjeka. Ukoliko čovjek, kao usmrtivo živo biće, dok je živ, jest neumrlo i nerođeno čovještvo, utoliko on jest sloboda, koju ni smrt ni rođenje ne dotiču. Ta živa, usmrtiva, ali, niti mrtva niti besmrtna, u rođenome nerođena sloboda jest čovještvo u čovjeku. Tu slobodu čovjek nema kao svojstvo volje ili mišljenja. Tu slobodu čovjek ne može izboriti. Čovjek jest ta sloboda. Bez nje bi čovjek bio Zemlja, Zvijer ili Bog.