Fotografija
Odlomak :
’’Svijet je prašina. Prema medijima, svijet nije vredniji od prašine. Kad čovjek baca stare novine trpajući ih u kontejner za reciklažu ili u plastične vrećice - prizor je to koji simbolizira njegove protekle dane na zemlji, dane koje je proveo u društvu medija. On svjedoči o ispraznosti njegove egzistencije. Sva lica političara, glumica, pjevača, zabavljača, jednokratnih zvijezda s naslovnica novina kao da su karikature njegovih namještenih osmijeha rasutih u vjetar. Ako ih malo prelista, još se sjeća starih naslova, poneke fotografije i napisa, svega što je pročitao: primjerice, od ovoga ljeta, Vesne Pusić koja je skliznula s ceste i njezina uginulog psa, sprovoda ubijenog Dina Pokrovca i Globusova stručnog tima za styling koji komentira kako je tko od ucviljenih modno izgledao na sprovodu. Zatim pokojega medijskog tajkuna, tipa Tarik Filipović, i nekoliko jeftinih krasotica za kojima će narod poludjeti jer lebde na letećim tepisima stvarnosti...
Taj trenutak medijskog sažimanja i »rasutog tereta« (D. Dragojević) pokazuje u kojoj su ga mjeri mediji hranili i oblikovali a da on toga nije ni svjestan, jer ih, eto, baca. U kojoj su ga mjeri punili smjesom podataka, senzacija, opscenosti i izazova, voajerstva i kriminala, svježe smrti i egzotike. Kad bi postojala neka idealna kazeta s prethodno snimljenim materijalom pa da čovjek baci i sve ono što je gledao na televiziji u kakvu veliku, zelenu kutiju, kao što to čini s novinama, sigurno bi iskoristio tu priliku. Što svjedoči da njegova potreba za informacijom i zabavom, u dugim popodnevima i večerima života, zauzima nizak položaj sa stajališta vrijednosti, položaj budućeg smeća, ali da zamjene nema. Jer bi inače trošio vrijeme na nešto dragocjenije, korisnije, pametnije, na nešto do čega mu je stalo, čiji trag neće baciti, nego sačuvati kao knjige, fotografije, suvenire, slike...
Svejedno, ova spoznaja neće ništa promijeniti. Neće utjecati na mogući zaokret ili drukčiju odluku. Da otkaže pretplatu ili se isključi iz mreže, sa serverà, ugasi sve ekrane u kući, televizijske, internetske, mobitelske, današnji bi se čovjek vjerojatno osjetio beskonačno sam i prokleto napušten. Upaljen televizor ili internet - koliko god na njima titrale neke besmislene reklame, recimo, »S vama kroz život« (Konzum), »Put do srca« (Podravka), banderi, vrpce, pokretne trakice, isprazna i simpatična ulagivanja - ipak je nekakvo društvo i kakav-takav život. Onaj jedini u kojemu obitavamo. Koji je za baciti, ali koji je naš. Mediji su poput brze hrane koja se može trenutačno prožvakati, svakodnevne senzacije slabijega ili jačeg intenziteta koje nas žele uvjeriti da se mnogo toga presudnoga zbilo, a ne ništa. Postoji svijet i postoje mediji koji kruže okolo, potpaljuju vatru, jer žele zauzeti njegovo mjesto. On bi inače bio mrtav ili bez jeke, pa ga neprestani tapage, vatra i buka, breaking news čine novim."’’
’’Svijet je prašina. Prema medijima, svijet nije vredniji od prašine. Kad čovjek baca stare novine trpajući ih u kontejner za reciklažu ili u plastične vrećice - prizor je to koji simbolizira njegove protekle dane na zemlji, dane koje je proveo u društvu medija. On svjedoči o ispraznosti njegove egzistencije. Sva lica političara, glumica, pjevača, zabavljača, jednokratnih zvijezda s naslovnica novina kao da su karikature njegovih namještenih osmijeha rasutih u vjetar. Ako ih malo prelista, još se sjeća starih naslova, poneke fotografije i napisa, svega što je pročitao: primjerice, od ovoga ljeta, Vesne Pusić koja je skliznula s ceste i njezina uginulog psa, sprovoda ubijenog Dina Pokrovca i Globusova stručnog tima za styling koji komentira kako je tko od ucviljenih modno izgledao na sprovodu. Zatim pokojega medijskog tajkuna, tipa Tarik Filipović, i nekoliko jeftinih krasotica za kojima će narod poludjeti jer lebde na letećim tepisima stvarnosti...
Taj trenutak medijskog sažimanja i »rasutog tereta« (D. Dragojević) pokazuje u kojoj su ga mjeri mediji hranili i oblikovali a da on toga nije ni svjestan, jer ih, eto, baca. U kojoj su ga mjeri punili smjesom podataka, senzacija, opscenosti i izazova, voajerstva i kriminala, svježe smrti i egzotike. Kad bi postojala neka idealna kazeta s prethodno snimljenim materijalom pa da čovjek baci i sve ono što je gledao na televiziji u kakvu veliku, zelenu kutiju, kao što to čini s novinama, sigurno bi iskoristio tu priliku. Što svjedoči da njegova potreba za informacijom i zabavom, u dugim popodnevima i večerima života, zauzima nizak položaj sa stajališta vrijednosti, položaj budućeg smeća, ali da zamjene nema. Jer bi inače trošio vrijeme na nešto dragocjenije, korisnije, pametnije, na nešto do čega mu je stalo, čiji trag neće baciti, nego sačuvati kao knjige, fotografije, suvenire, slike...
Svejedno, ova spoznaja neće ništa promijeniti. Neće utjecati na mogući zaokret ili drukčiju odluku. Da otkaže pretplatu ili se isključi iz mreže, sa serverà, ugasi sve ekrane u kući, televizijske, internetske, mobitelske, današnji bi se čovjek vjerojatno osjetio beskonačno sam i prokleto napušten. Upaljen televizor ili internet - koliko god na njima titrale neke besmislene reklame, recimo, »S vama kroz život« (Konzum), »Put do srca« (Podravka), banderi, vrpce, pokretne trakice, isprazna i simpatična ulagivanja - ipak je nekakvo društvo i kakav-takav život. Onaj jedini u kojemu obitavamo. Koji je za baciti, ali koji je naš. Mediji su poput brze hrane koja se može trenutačno prožvakati, svakodnevne senzacije slabijega ili jačeg intenziteta koje nas žele uvjeriti da se mnogo toga presudnoga zbilo, a ne ništa. Postoji svijet i postoje mediji koji kruže okolo, potpaljuju vatru, jer žele zauzeti njegovo mjesto. On bi inače bio mrtav ili bez jeke, pa ga neprestani tapage, vatra i buka, breaking news čine novim."’’
Topics
Publisher
- Prijavi se ili registruj da pošalješ komentar
Comments