Lunule

Zbirka poezije.

Iz Pogovora:

Pjesnički rukopis ’’Lunule’’ Andrijane Kos Lajtman podijeljen je na dvije cjeline koje obuhvaćaju četrdeset i devet pjesama: prvu, ’’Kružno’’, oponašajući Dantea – lunule dana i drugu, Između da i da – lunule čitanja.

’’Lunule’’ su snažno naslonjene na književnu tradiciju: od starogrčke mitologije do temeljnih djela zapadne književnosti, od starohrvatske književne i jezične tradicije do suvremenih pjesničkih imena i pjesničkih praksi. To autorica nedvosmisleno daje do znanja, posebice u ’’Lunulama’’ čitanja gdje saznajemo njenu pjesničku i književnu lektiru u kojoj su Dante, Shakespeare, Joyce, Camus, Lunardi, Bulgakov, Mihalić, Marinković, Cvetajeva, Vrkljan, Zlatar, Jasna Horvat i mnogi drugi. U autoričinu se tekstu također osjećaju intermedijalna iskustva drugih umjetnosti, napose glazbe i filma, pa pojedine asocijacije iz tih umjetnosti ona umeće u tkanje svoga razigranog pjesničkog teksta.

’’Lunule’’ su i zbirka snažne simboličke intonacije, autoričina potraga u kojem svijet nije samo ono vidljivo, već je sve oko nas i bodlerovska “šuma simbola” kroz koju “čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi”. Među značenjima pojma lunule ipak najsnažnije odjekuje ono u kojem su lunule dio nebeskoga tijela Mjeseca.

Stih ’’Lunula’’ slobodan je, jezgrovit, sažet i ekonomičan: vrlo su česte cijele strofe u kojima se nižu stihovi od jedne riječi: autorica pomno odabire i gradi svaku pjesmu, svaku riječ, svaki morfem i fonem.

U jezičnom smislu negdje je u sredini između dva pola koja navodi Pavao Pavličić u ’’Maloj tipologiji moderne hrvatske lirike’’. S jedne strane njena poezija jezik tretira kao medij, služeći se njime da bi uobličila ideje i koncepte, a s druge strane u pojedinim pjesmama jezik je njen pravi predmet, pa se i zasniva na stilskom, metričkom ili semantičkom eksperimentu.

Tako ćemo od samog naslova nalaziti mnoge riječi čije je značenje moguće spoznati tek pomnim iščitavanjem rukopisa ili kakvog rječnika. U autoričinoj jezičnoj igri pronaći ćemo i riječi iz stranih jezika, autoričine neologizme ili neologizme posuđene od drugih pjesnika, riječi preuzete iz staroslavenskoga jezika, ali i riječi u kojima su se “fonemi rasplesali”. No kao što je lunula, iako tek odsječak, uvijek i mjesec, tako i njeni “rasplesani fonemi” uvijek zadržavaju ono značenje koje im je autorica odredila.

Jezična razigranost Andrijane Kos Lajtman nikada nije sama sebi cilj, ona je tu da gradi lunule kojima autorica pokušava čitateljima dati svoju odgonetku “kvadrature životnog i umjetničkog kruga” – geometrijskog rilkeovskog lika bez kojeg nema ni lunula (jer je lunula samo dio kruga), a zadnji stih u rukopisu kao svojevrstan autoričin rezime cijele zbirke poručuje: “budi lik izvan kruga – geometrija vode!”.

Mirko Ćurić