Muškarci koji nikome ne trebaju

Zbirka kratkih priča.

Odlomak:

U ljeto 1974. moja se majka zaljubila u čovjeka po imenu Lars Paalgaard. Poslijepodne prije Ivanja osvanuo je ispred naše kolibe u bijelom Fordu T-Bird spuštena krova. Odveo nas je na vožnju uz obalu, preko mostova i prema moru. Ja i moj brat sjedili smo na stražnjem sjedalu i buljili u tog muškarca koji je tako neočekivano ušao u naše živote. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. Oko vrata je no-sio onu kaubojsku kravatu od dva žniranca pričvršćena sre-brnom kopčom u obliku srca. Pušio je cigarete Winston i pjevao uz muziku s radija. Majka nam je objasnila da Lars Paalgaard obožava convertibles i da gotovo uvijek vozi sa spuštenim krovom, kakvo god da je vrijeme. Rekla je da je to zato što želi vidjeti nebo iznad sebe, osjetiti topli ili hlad-ni vjetar, udisati miris mora. Ili miris gnoja, dodao je Paal-gaard okrenuvši se napola prema nama. Obožavam miris gnoja, rekao je.

Vozili smo se kroz predjele koje nikada prije nisam vi-dio. Jurili smo uzbrdo i preko mostova, pokraj polja, po-kraj malenih imanja raštrkanih po zaljevima i lučicama. Tu i tamo pojavile bi se nove kuće s još neuređenim vrtovima i travnjacima. Sjedala su slatkasto mirisala, sasvim drukči-je nego u našem Opelu. Taj auto straga nije imao sjedala, već nešto što je više sličilo sofi. Majka bi povremeno podi-gla sunčane naočale na tjeme, htjela je pokazati vozaču da ga gleda. Plava joj je kosa lepršala na vjetru, pokušavala ju je obuzdati plavom maramom. Više nije izgledala kao naša majka. Slušao sam tutnjavu guma i osjećao topao večernji zrak na licu. Moj mlađi brat sjedio je otvorenih usta, kao da i on pjeva. Rekao sam mu da zatvori usta, da izgleda k’o debil.