UGOVOR S ĐAVLOM

Boris Dežulović odavno je zasjeo na tron najoštrijih i najduhovitijih kritičara društvenog kiča, intelektualnih tvrdica što traže dlaku u svakom nacionalističkom jajetu, ironičara i parodičara "hrvatskog progresa" u tranzicijskim uvjetima zbilje. Mašta da se naruga agilnosti političke narudžbe i ideološki manipuliranom društvenom bontonu u tekstovima koje čitamo kao kroniku posttuđmanovske, tranzicijske Hrvatske postala je jedna od najprepoznatljivijih i najartikuliranijih u povelikoj masmedijsko-književnoj bratovštini kojoj ovaj autor i sam pripada. Dežulovićevo kronično nepovjerenje u posvećene društvene "istine", zloupotrebu transcendencije i tobože svete stvari u zapravo zemaljskoj gladi za moći – temeljni je ton ovih tekstova, stalno aktivirana tipka. Ne čudi stoga da u njima čitamo beletriziranu parodiju "kronike" naših godina. Ne čudi stoga da je “Ugovor s Đavlom” i satira i književnost, i žurnalistika i politički komentar nakaradno izvitoperene zbilje kojom smo zakoračili u novi milenij.