Kraj starog kamina

04.05.2018
Veliki zidni sat otkucava ponoć. Svaki udar male skazaljke odjekuje u mojoj glavi hiljadu puta jače. Ispred mene gori vatra u starom kaminu, sagrađenom od opeke iz Apatina, koju je moj đed donio još u prošlom vijeku. Pucketaju varnice, lete na sve strane, baš kao moje misli sada. Pojavi se na milion, pa onda nestanu, izgube se u toj vatri. Čaša crnog vina na malenom stolu sa moje desne strane, napola puna. Do nje, skoro prazna flaša istog. Na radiju se čuju neke melodije srećnih vremena, vremena kada smo zajedno provodili noći, uz ovaj isti kamin, uz ovu istu flašu crnog vina. Večeras vatra isto gori, ali me ne grije. Vino pijem, a ukusa nema. Muziku slušam, a ne čujem je. Drhtave ruke pokušavaju da pišu, ali nemaju snage. Pojave se misli u glavi, nastane haos, pa odlete, i pojave se nove i tako u krug. Sa kojim riječima početi večeras ovu tužnu baladu, baladu o nama. Da li se uopšte upuštati u takvo nešto večeras, kad je flaša ispijena, mozda i ne jedina? Da li i večeras mučiti sebe sjećanjima o njoj? Hmmm... Ona. Slušam priče. Kažu, srećna je. Kažu, jaka je. To mi je dovoljno da znam da ustvari nije tako. Nije ona željela da bude jaka. Ona je željela nekog u čijem naručju može da bude slaba. Ne poznaju je oni. Skriva veliku bol iza prelijepog osmijeha. A ja? Noći provodim uz najboljeg prijatelja, iz Italije, iz Toskane. Brunello di Montacino mu je ime, iz 1988 godine. Sluša sve moje priče, ne osuđuje me, nalazim utjehu u njemu, sve do dna boce, kada i on nestane bez riječi i ostavi me da slušam sam pucketanje kamina, krčanje radija i udaranje skazaljke sata. Vatra se polako gasi, a sa njom i svaka moja nada ponovnog ujedinjenja sa jednom, jedinom, ženom iz snova.

Komentari

Pogledajte ponudu knjižare Korisna knjiga