Sjecanja

04.05.2018
Ponoć je. Dobuje kiša po okolnim olucima, dok polako prolazi još jedna noć. Naviru sjećanja kao iz nekog izvora, nepresušnog.Jedno za drugim, i ne pitaju mogu li da dođu. Još jedna noć bez nje. I nešto što se stalno ponavlja...Njen osmjeh...Osmjeh žene iz snova...Osmjeh vrijedan kontinenata sedam...Sve je tu, samo nje nema...i neće je biti..kažu ljudi, najteže se preboli ona koju nikad nisi imao...ima istine u tome, ja da vam kažem, iz prve ruke... Neke osobe nenadano uđu u naš život, i odmah dođu pred vrata naših srca... a srce ko srce... i ne pita mnogo...prihvati je kao da je samo za nju to mjesto čuvano...sve do jednog trenutka...sve dok ona ne zalupi ta ista vrata, ali sa druge strane, i ostavi prazno srce, da se muči i da se pita...a što je kome to srce skrivilo, osim što je voljelo i željelo da bude voljeno? I sad zjapi to prazno srce, slomljeno, potučeno, ranjeno, i skrivajući tu bol od drugih, žaleći za onom koja ga je ispunjavala, čekajući njen povratak...

Komentari

Pogledajte ponudu knjižare Korisna knjiga